Vijest je objavljena jučer, a novinari danas pišu kako su, bez uspjeha, iz Ministarstva branitelja pokušali čuti komentar o samoubojstvu dragovoljca Domovinskog rata Željka Oreškovića u Hrastinu pokraj Osijeka. Obitelj - suprugu, troje malodobne djece i sebe - uzdržavao je s 1300 kuna civilne mirovine, nakon što je, kao tehnološki višak, dobio otkaz u IPK Ratarstvo-stočarstvo, gdje je radio prije i poslije rata. Vijest o samoubojstvu u takvim prilikama jedna je od onih koja vam osjećaje ne pokreće ni prema kome ni prema čemu. Zaustavljaju se u nijemosti nad činjenicom čiji vapaj nema utočišta. Ima bolova u Hrvatskoj koje ljudima nanosi država kao nepoznati počinitelj, kojemu ništa ne mogu ni zakoni ni javnost. Domovinski rat, IPK, peteročlana obitelj s 1300 kuna! Može li se reći da je Orešković učinio samoubojstvo? Nije li točnije da je ubijen? Ali za to ubojstvo nema ni tužitelja ni optuženoga. Za zločine vlasti nema sudnice. Za nju je samoubojstvo Željka Oreškovića samo činjenica iz medija, kao rat u Iraku ili događaj sa stranica crne kronike. Nepoznati počinitelj, po prirodi svoje težnje da takav ostane, ni od čega se ne želi tako izolirati kao od onoga za što bi mogao biti optužen.
U takvu se vlast ne uzdati - to je prva pretpostavka s kojom čovjek može učiniti nešto za sebe i građani među sobom. Orešković je bio i branitelj države i radnik njezina poduzeća - ubio se jer je država učinila suvišnim i jednoga i drugoga.
Nema komentara:
Objavi komentar