KOG STE VRAGA TOLIKO IZNENADJENI ?

Od kako je započela turistička sezona, rijetko da otvorimo neki medij a da ne naletimo na članak tipa „Rekli Srbima da se gone natrag u Srbiju“ , „Izvrijedjali turiste iz Srbije“, „Barbari napali srpske turiste“ i sl.

Ljubav koja kod nas ne prolazi !

Nije da smo i prije ljeta bili poštedjeni toga da izolirani incidenti postaju vijesti dana, prikazujući tako Hrvate nekim zaostalim spiljskim plemenom, koje se još nije maknulo iz kamenog doba i sve pridošlice dočekuje toljagama i kopljima.
Kroz naše se medije kontinuirano provlači svehrvatska krivnja, bilo da je u pitanju Domovinski rat, odnos prema Srbima danas ili tako omiljena tema svim podrumarima i jugoslavenima, zločini iz Domovinskog rata.
Vlastiti se kukavičluk pere na način da se pokušava prikazati kako je rat bio nepotreban i kako smo svi mi, eto, zavedeni i prevareni, pa smo stupili u rat sa bratskim narodom iako su nam u tom suživotu pola stoljeća cvale ruže. Naravno, oni koji zastupaju tu tezu, nikako da nam objasne zašto u to vrijeme nisu izašli iz podruma ili došli iz inozemstva gdje su se skrivali, pa jednim zamahom čarobnog štapića otjerali jugočetniku vojsku iz Hrvatske i time izbjegli to, za njih, nepotrebno prolijevanje krvi.
U to su vrijeme ti koji danas razvlače hrvatske branitelje na svakom koraku bili tako dobro skriveni, da su o ratu slušali samo na TV ili radiju. Ali ih to ni najmanje ne sprječava u tome da se danas postavljaju kao najveći stručnjaci i sveznalice, te da nama, koji smo taj rat prošli sa puškom u ruci, objašnjavaju što se to točno dogadjalo i koliko je ta Hrvatska vojska u stvari bila zločinačka.
Ti ljudi u stvari predstavljaju fenomene i mislim da bi ih trebalo zaposliti, recimo, u NASA-i, gdje bi bez ikakvih pomagala pratili satelite. Ako su iz podruma mogli pratiti prve crte bojišnica u Hrvatskoj, onda valjda mogu i ovo.
No, vratimo se malo turizmu i medijskim natpisima.
Mene doista iskreno zanima, što se očekivalo kada su u pitanju srpski turisti?
Nikako ne mislim da trebamo živjeti u prošlosti, niti mislim da nam je svaki Srbin kriv za nešto. Potpuno shvaćam da je u Srbiji bilo dobrih, poštenih ljudi, koji nisu htjeli rat, ali su očito bili u debeloj manjini, obzirom da je rata ipak bilo.
Ali što se očekuje od hrvatskih branitelja, npr stopostotnih invalida, od onih kojima su četnici poklali suborce i prijatelje pred njihovim očima? Što se očekuje od udovica, djece bez roditelja, majki bez sinova, a sve to mogu zahvaliti jugočenicima? Što očekivati od nekoga za koga to „bre“ znači samo jedno i jedino: palež, silovanja i klanja.
U svojih deset godina ljubakanja sa Srbijom, Mesić nije uspio zatrti istinu o tome tko je tu bio agresor, a tko žrtva. Neće uspjeti ni Josipović, bratemeći se sa srpskim predsjednikom koji traži da se zabrani proslava Oluje zato što je bila zločinački pothvat.
Mora se shvatiti ono osnovno.
Hrvatska vojska nije pobjednička vojska u onom smislu u kojem je to inače u svim državama u svijetu. To je vojska čije sudionike svako malo optužuju za neki zločin nad „nevinim srpskim civilima“, vojska koja svako malo sahranjuje nekog svog preživjelog zato što je podigao ruku na sebe, ne mogavši više gledati Hrvatsku koju su mu ukrali.
Koliki su hrvatski branitelji bez krova nad glavom, koliki jedva preživljavaju od crkavica koje dobijaju od Vlade, koliki nisu u mogućnosti školovati djecu i priuštiti im pristojan život.
Zar se tako teško zapitati, kakve misli prolaze u glavama takvih ljudi, kada gledaju kako se na naše more u luksuznim automobilima dovoze pripadnici naroda koji nas je pokušao izbrisati sa lica zemlje?
I postavljaju li oni sebi potpuno opravdana pitanja, naročito u svijetlu toga da Srbija nikakvu ratnu oštetu nije isplatila, da se nije ni pošteno ispričala, te da se još razmatra i povlačenje hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid?
Trebamo li sve to zaboraviti zato što je Josipović uspio namoliti svog pobratima Tadića da nam vrati jednu od tisuća ikona koje su opljačkali širom Hrvatske?
Kako trebamo reagirati kada nam ti turisti pokazuju tri prsta usred Hrvatske i još nam usput dobacuju sve i svašta, vrijedjajući naše mrtve?
Da bi se moglo oprostiti, potrebne su dvije stvari: iskrena isprika i vrijeme koje će ublažiti bol.
Mi nismo dobili ni jedno ni drugo.
Od isprike ni traga ni glasa, a što se vremena tiče, pa par godina nakon rata, dok su se po cijeloj Hrvatskoj otkopavale masovne grobnice u kojima su četnici smještali pobijene Hrvate, cijela je državna svita trčala npr u Biljane Donje, radi jednog razbijenog srpskog prozora. I usput nas pokušavali „predogojiti“ kako moramo zaboraviti one kokarde i petokrake i u Srbima gledati prijatelje.
Danas, petnaest godina nakon rata, doista je vrijeme da se neke stvari postave drugačije.
Ali sve dok se to radi silom, sve dok se po hrvatskim braniteljima gazi a istovremeno nam se ispire mozak po pitanju onih koji su pucali po nama, a sve u svrhu ponovnog bratstva i jedinstva, od toga ništa.
Taman da se Josipović, nakon onoliko ljubakanja, sa Tadićem upusti u javni pomirbeni seks na Zrču, ništa se promijeniti neće.