Neka ga goni za Fimi-mediju, za Brodosplit, za Hypo banku, za milijune i milijarde, za sve i svašta, samo ne za onaj famozni Kutlin kredit koji je otkriven prije sedam godina. Samo za to ne. Bilo bi to previše, čak i za nekog tako licemjernog kao što je Mladen Bajić.
Bajićevo podjebavanje
Informacija plasirana iz Državnog odvjetništva kako se Ivu Sanadera, bivšeg premijera i predsjednika HDZ-a, sumnjiči upravo za onaj slučaj koji je punih sedam godina čučao u najdubljoj Bajićevoj ladici zvuči kao neka šala. Kao vijesti iz nesvijesti. Kao, da prostite, podjebavanje.
Da je barem Bajić krenuo tragom afera koje su isplivale nakon Sanaderova odlaska, za koje nije znao, koje su ga zaskočile nenadano i zatekla ga nepripremljenog. U čudu. U nedoumici. Ali ne, Bajić je odlučio krenuti tragom upravo one afere koju je zataškavao od trenutka kad je Sanader stupio na vlast.
Sedam godina šutnje
Priča o tom famoznom Kutli i tih opjevanih 800 tisuća njemačkih maraka toliko je već prežvakana u domaćoj javnosti, da je zapravo postala sinonim za Bajićev konformizam, umjesto za Sanaderovu korumpiranost. Znate kako je to išlo: papiri sa svjedocima došli Bajiću, pa objavljeni u Feralu, pa zakopani u ladicu, pa osvanuli nedavno kad se zakotrljala istraga oko Hypo banke. Od toga je prošlo punih sedam godina. Punih sedam godina Bajić je štitio Sanadera i ni jedan medij blizak premijeru (ili ovisan o njemu) nije se usudio to spomenuti.
A onda je otišao Sanader, pukla je Hypo afera i glavni državni odvjetnik se sjetio da mu u ladici čuči gotov predmet za progon onoga kojemu je godinama služio. Lešinar Bajić opet se obrušava na političke mrtvace. Taj zna nanjušiti nečije propadanje...
A što da Sanader nije otišao?
Međutim, koliko god pohvalno bilo što se konačno kreće (ako se kreće) u progon Sanadera, toliko je odvratno da to čini upravo Bajić, i to baš na slučaju koji je godinama skrivao u ladici. Nije Bajić slučajno otkrio nešto protiv Sanadera, pa je promijenio mišljenje o bivšem premijeru. Taj slučaj ležao mu je pred nosom punih sedam godina. Punih sedam godina Bajić se nije pomaknuo s mjesta. Dok nije otišao Sanader.
A što bi bilo da nije otišao? Bajić bi i dalje bio slijep pored zdravih očiju, Kutlin slučaj bi i dalje čamio u ladici, Kosorica bi se i dalje orijentirala prema mahovini i položaju Sanadera, a izdavači i novinari koji sada progone Sanadera do Amerike, sjedili bi s njim u avionu i kusali mahi-mahi negdje na Manhattanu.
Dođe nam da žalimo Sanadera
Kad vidimo kako "gnojne čireve" otvaraju oni koji su, kako reče Milanović, "pljeskali velikom vođi", kako medijsku hajku na njega predvode oni koji su se divili njegovoj energiji i europejstvu, kako ga za "pišljivih" 400 tisuća eura sumnjiče oni koji su žmirili na milijune i milijarde, dođe nam da žalimo Sanadera. Ne puno, samo malo.
Samo onoliko koliko treba da iskažemo gađenje prema ovom mentalitetu. Prema ljudima koji su godinama spremni lizati stražnjicu moćnicima, samo da bi ih u tu istu stražnjicu napucali čim su sišli s pijedestala na koji su ga upravo oni postavili. Prema karijeristima i oportunistima. Takvi su gori čak i od korumpiranih lidera.
I zato usrdno molimo Bajića da nas ne podsjeća na samog sebe. Na sve ono što je radio godinama. I ono što nije radio. Da nam ne kvari doživljaj progona Sanadera, jer bismo mogli doći u napast zavapiti: "Ivo vrati se, sve ti je oprošteno". Samo što je, nažalost, njemu davno bilo oprošteno. Još prije sedam godina.
Bajiću, odlazi
I stoga nas, pored Sanaderova odlaska, može zadovoljiti jedino odlazak onih koji su ga godinama štitili. Slučaj Kutle-Sanader i famoznih 800 tisuća maraka nije optužnica protiv bivšeg premijera, nego protiv sadašnjeg glavnog državnog odvjetnika. Ako je htio nešto napakirati bivšem prijatelju, mogao je odabrati iz bogatog izloga punog Sanaderove ostavštine. A ne upravo ono što zapravo tereti njega samog.
Nema komentara:
Objavi komentar