Šetam ja tako kad vojska sirotinje razvukla se u borbeni položaj kao 91 i napadaju kante za smeće.
ima onih za koje nema ni kanti pa sam pomislio da u toku dana lijepo i kulturno nazovem Jadranku Kosor i lijepo je zamolim da u program izlaska iz krize dopusti uvoz kanti za smeće kako bi pomogla sirotinji jer očito ima onih koji nemaju ni kantu za smeće i neće preživjeti zimu.
Dođem kući upalim TV kad ono poslijednji Dnevnik kad tamo suprotna stvarnost Petar Čobanković i Šuker debeli ko slavonska krmat tovljena smjesom Valpovkom.
Zamislim se ja pa Bože oni očito imaju deponij smeća kad su toliki !
Vjerujte mi da mi se srce kidalo gledajuči te nesretne ljude za koje smo se mi branitelji borili u ovom nesretnom ratu; nekad se zapitam kakvu smo im budučnost na našoj krvi donijeli. hoće li i moje dijete lutati hodnicima burze tražeći posao, hoće li u ponočnim satima tražiti spas u kontejnerima.
Svako veče molim boga da ovom narodu da prosvijetljenje i na izborima ga uputi na pravi put i da napokon glasaju za budučnost svoje djece a ne uporno za propast.
Nekad su slaninu i čvarke jeli siromasi ali više nemogu ni to jer debele svinje iz Vlade su i sirotinjsku hranu stavile na svoj meni pa je i toj hrani poskupjela cijena.
A posao, posao u ovoj državi je tabu tema bolje pričati o pederima i puštati ih da paradiraju po metropoli jer to je danas moralan čin nego mladom čovjeku dati kruh u ruke.
Danas je očito luksuz dati djetetu za doručak krišku kruha namazanu paštetom a nekada davno u svijetu protiv kojeg smo se borili bio je luksuz imati njemački auto, danas ćete prije doći do novog auta nego do posla.
I na kraju što reći žali bože mojih poginulih suboraca jer da sada mogu vidjeti ovu situaciju digli bi se sigurno iz groba jer u ovoj državi nevalja ni lijevo ni desno koje god da staviš guraju te dolje.
Nema komentara:
Objavi komentar